Sjajan DJ, producent, energija, duša od čovjeka i partijaner kojeg često možete ne samo slušati na partiju već i sresti na plesnim podijima diljem svijeta, ovoga vikenda gostuje u Splitu na proslavi prvog rođendana Cruise večeri.

Respektabilan u svakom pogledu, s odličnim životnim vizijama i nepresušno zanimljivim glazbenim izričajem, jedno je istina – Valentino nas nikada ne ostavlja ravnodušnima, a upravo s njime se podružila i naša dopisnica Jeja i to netom prije njegova odlaska na Kosovo gdje je imao nastup. Dok ne saznamo kako se rejva na Kosovu, uživajte u intervjuu.

UES: Preko 20 godina si na sceni, za čije se vrijeme tvoj stil mijenjao i razvijao. Što sada najviše vrtiš?

VK: Uz te godine dolazi veliko iskustvo i još veća kolekcija ploča iz svih perioda, pa sad nekako najviše volim setove sklapati od starih i novih ploča, a super me inspirira i neka nova produkcija koja zvuči kao stara ili obrnuto. Sviđa mi se i da se glazba malo usporila, sto uopće ne znači da je izgubila na snazi, već upravo suprotno! Fizikalno gledano zvuk koji se polako otvara ima jači intenzitet, jer bas dobije na težini.

Zbog toga hip hop ili drum&bass zvuče moćnije! Ljudi kažu “pa drum&bass je brz” – da, brz je ritmički, ali bass (ono što mu daje „power“) je na pola tona, ne na 160, već na 80 bpm-a. Npr. techno na 80 ne možeš radit, a na pola tona (60-70 bpm-a) bi zvučalo smiješno… Tako da meni nekako najviše paše glazba na oko 120-125 bpm-a, pa i do 130 ako je neka veća žurka, ali nafuravanje 140 i više bpma mi je danas stvarno bez veze! Previše je nervoze i agresije u svijetu da bi slušali nervoznu i agresivnu glazbu. Barem ja to tako osjećam! Mislim da je 125 bpma neka zlatna sredina koja na dobrom ozvučenju optimalno transportira zvuk da se on savršeno čuje i osjeća.

UES: A inspiracija? Odakle crpiš inspiraciju?

VK: Inspirira me mnoštvo nove glazbe i pomicanje njenih granica, zapravo brisanje granica između žanrova! Danas je toliko inovativne glazbe koja se ne može strpati ni u kakav kalup ili postojeći žanr. Inspira me što je danas mnogo lakše doći do informacija, imati studio. Kad sam 2000. godine postavljao prvi studio potrošio sam mnogo novca, a danas samo na laptopu imam bolji setup nego onda. Da ne spominjem da nisam imao nikakve informacije! Imao sam kompresore vrijedne par tisuća maraka, ali dok sam se naučio raditi s njima, trebale su mi godine.

Danas za svaku mašinicu koju kupim ili softver koji instaliram već postoji hrpa videa na netu gdje već neki car objašnjava kako funkcionira i što može, iz čega ti dalje istražuješ ili totalno zavrtiš sve što je rekao. Kad sam ja počinjao bilo je puno teže doći do glazbe, opreme, naučiti svirati… Iz tih razloga bilo nas je i manje na sceni, a danas “svatko“ može biti DJ ili producent kojih je stvarno mnogo, pa je i sve teže prepoznati prave talente u masi svih tih novih DJ-eva i producenata. Svako doba donosi neke pluseve i minuse, a ja inspiraciju crpim iz pluseva!

[quote_left]”Svako doba donosi neke pluseve i minuse, a ja inspiraciju crpim iz pluseva!”[/quote_left]

UES: Koje su reakcije publike na tvoj glazbeni i stilski razvoj kroz zvuk i vrijeme?

VK: Hrvatska i općenito područje ex-YU zemalja za mene je jedna “zona visokog rizika”, gdje zapravo nosim težak teret “stare slave“. Neki me se sjećaju iz jednog perioda u mojoj karijeri kada je techno bio (pre)brz i (pre)žestok, a prije i poslije tog perioda (moju) glazbu nisu pretjerano pratili, pa se nekako uvijek nađe bar nekoliko pojedinaca na partiju koji očekuju „onog Kanzyanija iz 2003.-e koji razvaljuje u 5-oj minuti seta“

Nitko od nas (nadam se) nije ista osoba koja je bila 2003., ili bilo koje godine iza nas. Svi rastemo i razvijamo se, kao ljudi i profesionalno. Bilo bi mi strašno dosadno da dvadeset godina iz vikenda u vikend sviram jednu te istu glazbu! U glazbi sam uvijek inspiriran novim stvarima i izvođačima, a sklon sam i eksperimentiranju i razvoju svog zvuka. Ponekad će se to nekome svidjeti, a ponekad nekome neće, no mislim da imam pravo na tu slobodu kao čovjek i glazbenik!

UES: Od 2011. dio si Cadenze, izdao si i album “Love and Gratitude“ te odradio turneju po svijetu. Koliko je trebalo da završiš album i kako je bilo na turneji?

VK: Album sam radio dvije godine. Trake i ideje sam napravio dosta brzo, ali mi je trebalo neko vrijeme da sonično to složim, kako bi zvučalo profesionalno i dobro. Nekad sam se mučio, nekad gubio živce, ali jako puno sam naučio putem i sada mi je puno lakše raditi neke stvari na koje sam prije trošio više vremena. Uslijedila je turneja gdje sam odradio 25 datuma po Europi, Kini, Japanu… Bilo je zaista super.

Kad se predstavlja album radi se promocija i fokus je na tome da ljudi vide što se radi, iako sam na turneji nonstop. Bio sam u svim mogućim zemljama, osim Afrike, iako se i tamo počelo nešto događati, posebice u južnoj Africi. Nadam se da će u budućnosti i Afrika dobiti dobra koja zaslužuje, jer je puna bogatstva, a svi je iskorištavaju dok oni od tog nemaju ništa. S jedne strane ljudi kupuju dijamante za velike novce, a s druge strane oni dole kopaju rudnike i umiru u siromaštvu. Stoga bi me zaista veselila i promjena na svijetu u kojem živimo, kao i gig na tom kontinentu. Volio bi doživjeti floor pun afričkih čagera, s obzirom da znamo koliko oni imaju osjećaja za ritam .

[quote_right]”Volio bi doživjeti floor pun afričkih čagera, s obzirom da znamo koliko osjećaja za ritam imaju.”[/quote_right]

UES: Jedan si od onih DJ-eva koji vole brijat na danceflooru… Što po tebi čini dobar party?

VK: Prvenstveno dobra glazba i dobar zvuk, a bitan je i vibe u publici, odnosno nasmijana, vesela i kulturna ekipa. Bitno mi je da prostor nije zagušljiv, a idealno je na otvorenom. Super mi je poslušati i mlade nepoznate DJ-eve, koji često iznenade s nekom ludom glazbom, ili pak neku staru facu koja izvali neki set da nikome ništa nije jasno… To se sve, više manje, događa na Sunwavesu gdje svi okupljeni dijele zajedničku ljubav prema underground elektronskoj glazbi i jednoj davno izgubljenoj kulturi clubbinga – međusobnom poštovanju i uvažavanju ljudi na plesnom podiju, stageu… Tako da ponajviše uživam na partiju koji je „teška ljubav“!

UES: Koga bi iz mora novih umjetnika izdvojio kao svoje favorite?

VK: Od mladih, inovativnih producenata koje najviše pratim i vrtim u zadnje vrijeme izdvojio bih recimo Baraca, Cristia Consa, Vida, Vyinil Speed Adjustment – sve Rumunji, zatim Binha, Kashawara, Birds Making Machine te Slow Life ekipe – svi žive i djeluju u Berlinu. Svakako bi izdvojio i Mariana Mateljana kao jednog od mladih producenata s našeg područja čiju produkciju cijenim i puštam!

UES: Tijekom tvoje dugogodišnje karijere, svjedočili smo mnogim uspješnim projektima. Što nosi budućnost?

VK: Zadnjih godina je išlo malo sporije. Preselio sam s Ibize, gdje sam imao studio, pa sam počeo slagati studio doma u Kopru, kako bih mogao dalje razvijati ideje. Ove godine sam za Cadenzu izdao samo jednu ploču, ali sad baš radim neke remixeve za ukrajinski label Mullen, jedan novi remix za curu koja se zove Tish, a posebno me veseli i suradnja s legendom iz 90.-tih – Markom Ambroseom. On je bio vlasnik kuće Crayon, napravio je mnogo nevjerojatnih traka između techna i housea, i velika mi je čast da sam napravio remix za stvar “My soul, your soul”, koja će biti izdana na March Records labelu. Studio doma mi je pri kraju i jedva čekam sjesti i raditi – svašta. U planu mi je opet malo pokrenuti svoj label, a i Cadenza će izdati neki EP ili album. Sve ovisi o vremenu, inspiraciji i dobroj volji.

Valentino_Kanzyani_web_photo_1

UES: Na svijetu ima toliko puno dobre glazbe! Koji je tvoj izbor glazbe kad se ne sluša/vrti/stvara elektonika?

VK: Pa kod kuće rado slušamo neki eksperimentalni jazz, kao The Necks iz Australije, ako niste čuli za njih obavezno poslušati! Zatim Steve Reich, kompozitor moderno-klasične glazbe. Od novije glazbe Submotion Orchestra – jedan jazzy/dubby/instrumentalno-vokalni sastav. Slušamo i Open Lab – radio koji uvijek ima odličnu selekciju za chillanje po doma, zatim kanal mog dugogodišnjeg prijatelja ElijaIts a cosmic mind affair, koji je opet posebna priča, totalno luda ambijentalna/trippy glazba.

Često na najjače raspalimo i prastare indijske mantre u modernim aranžmanima Manesh de Moora ili Deve Permal koje imaju božanski utjecaj na psihu i energiju u kući, pa nas uopće nije briga što susjedi vjerovatno sumnjaju da je naša kuća sjedište nekog kulta! Hahahaa…

[quote_center]”Često na najjače raspalimo i prastare indijske mantre u modernim aranžmanima Manesh de Moora ili Deve Permal…”[/quote_center]

UES: Hrvatska je od nedavno postala “zemlja festivala”, a plažu Zrće nazivaju i hrvatskom Ibizom. S obzirom na to da si neko vrijeme živio na Ibizi, kako komentiraš Zrće i kako vidiš budućnost razvoja festivalskog turizma u Hrvatskoj?

VK: Uf, Zrće definitivno ne bih uspoređivao s Ibizom, ali ni Ibizu ne bih više uspoređivao s njom samom nažalost. Planetarna popularizacija je dovela do toga da je predivna Ibiza izgubila svoj stari čar zbog čega sam se prošle godine i vratio nazad u Sloveniju. Nekako se nadam da je i to dio ciklusa koji će napraviti puni krug, pa će doći i bolja vremena za taj magičan otok.

Hrvatska pak ima toliki potencijal i za sada još uvijek sve faktore koji omogućavaju nezaboravan ljetni provod – divne lokacije za ples pod zvijezdama, toplu klimu, povoljne cijene hrane i pića, smještaja itd. Zrće se još treba razvijati i isprofilirati, ali potencijal je definitivno tu! Sad sve ovisi o tome kako će se odigrati karte – u smjeru njegovanja kulture clubbinga, fokusa na dobroj glazbi, slobodi i međusobnom poštovanju svih uključenih, ili u smjeru treša, glazbenog neukusa i kratkoročnog zgrtanja novaca pod svaku cijenu, koje dugoročno ne donosi dobro nikome…

[quote_center]”Zrće se još treba razvijati i isprofilirati, ali potencijal je definitivno tu!”[/quote_center]

UES: Cruise kolektiv, koji te dovodi kao poklon Dalmaciji za proslavu svog prvog rođendana, mlad je kolektiv s jasnom vizijom. Što im želiš za rođendan?

VK: Da nastave raditi te rasti iz srca i ljubavi prema onome što rade i glazbi koju prezentiraju. Tako sigurno ne mogu pogriješiti jer se taj pristup na kraju jako dobro osjeća na partiju i vidi na sretnoj publici!

UES: Sad zatvori oči i reci koji ti party, scena ili „special moment“ s partija pada na pamet?

VK: Uuuuu!!! – kada je Umek svirao s hamburgerom u ruci 1994. godine u K4! Hahahaha

– Jelena Cikatić Jeja –

  • Sad odo

    Ma sjajno!

    Po bombardiranju medija izgleda da je Kameleon najbolji klub u povijesti clubbinga u Hrvatskoj.

    Svaka čast na marketingu. Ali kad se stvari ogole ostaje samo Funtkion One. Koji će dobro doći za udavače na Diktatorima. Bio sam par puta u tom klubu jer mi je djevojka iz okolice Splita, i zakleo se nikad više. 90% ćelavih seljačina koji bi htjeli biti hipsteri a čak ni to ne uspijevaju. ostalih 10 % se sabije u dj kabinu oko netalentiranih rezidenta glumeći Boiler Room 🙂 Jebi ga. Smalltown sindrom.
    Da se razumijemo, ima u Splitu i mjesta vrijednih spomena, kao što je O’Hara ili Quasimodo.
    A što se elektronike tiče, Kameleon kojega na sav glas hvalite nije vrijedan spomena. Daleko je to od clubbinga kakav je nekad imao Split uz Metropolis i Up&Down.

    Jedni dj vrijedan spomena koji je bio tamo je Dave Mothersole. Poslije Manu Le Manu rekao sam sebi nikad više u taj izlog od supermakreta.

    A Valentino?

    Čovjek i dj koji je mnogima od nas bio idol srami se svoje prošlosti. Evoluirao u što? Ketamin možda. Može skupa s Villom producirati trake od 3 sata jer vrijeme je relativno kad si na ketu. Ali ima i onih koji prate muziku i od prije Valentina i ne zanima nas blještavilo i hype.

    Od kad sam ga zadnji put vidio i slušao na Ibizi prije 3-4 godine nisam mogo doći sebi da je to isti čovjek koji je rasturao po OTV-u. Pokučavajući biti eklektičniji od radio Antene, zbrljao je takav ćušpajz , dobar jedino za hrpu talijančića s hipsterskim brčićima i gay orjentaciom. Na žalost otkad je zaglibio na Ibizi, njegove senase su poznate.

    Danas, niti je dj, niti mu je muzika dobra, niti liči na čovjeka. Hrpa budalaština izlazi iz njegovih usta isto kao i iz seta.

    Savjetujem mu da uspori na 0 bpm-ova. Bolje će zvučati.

    Za wannabe znalce i hipstere, kakvih u splitskom Kameleonu ne fali. Na žalost nema tamo kluba kao što je Sirup ili Masters koji su oličenje pravog undergrounda.

    Iako i ovdje ima sličnih gluposti. Kao rupa zvana Daz Haus , za orgijanje bogatih klinaca koji misle da nešto znaju. I eto poveznice. Function One je upravo tamo imao premijeru.

    Dakle Funkton One je zvijezda večeri! Mjeseca! Godine!

    Živjeli