“…Kažem ti da to ne vodi u dobrom smjeru. Možda to sad tako ne izgleda, ali vidjeti ćeÅ¡ kroz koju godinu. Tehnologija je u naÅ¡oj prići manje presudna…”. To su bile riječi mog dragog tamnoputog poznanika, autora i DJ-a, dok smo nakon fine večere u jednom trogirskom restoranu pijuckali vino i razglabali o aktualnim trendovima, tehnologiji I projekcijama mogućih budućih tehničkih i tehnoloÅ¡kih promjena na lijepoj naÅ¡oj techno sceni…

Meni je, iskreno, to zvučalo poput jednog od logičkih i znanstveno potkrijepljenih proročanstava globalne apokalipse, no ne uzeti u obzir vrlo osobni stav jednog od ljudi čiji me rad djelomično usmjerio kao autora, bilo bi u najmanju ruku skakanje u vlastita usta. ProÅ¡lo je od tada 6-7 godina. Često se sjetim te prekrasne večeri i druženja sa starim prijateljima, no upravo dugi, viÅ¡esatni razgovor sa detroitskim umjetnikom, ostao je do danas urezan u mom pamćenju. Sjećam se da sam na taj party doÅ¡ao “naoružan” samo laptopom i Serato Scratch Live kutijicom. Sve skupa je imalo masu od nekih 4-5 kilograma, Å¡to je preračunato u ploče jedva 20ak komada. Uz opasku da je broj pjesama u laptopu ograničen samo prostorom na hard discu…Prokleto praktičan način da se bez veće muke, na tulum ponese fonoteka, koja bi preračunata u vinilne ploče značila pun kamion… No, nisu svi objeručke prihvatili taj tehnoloÅ¡ku bum i olakotnu situaciju za iskrivljene kičme.

Vratimo se mi na često spominjani i pomalo izlizani termin “underground”. Što on u biti znači u tehnološkom dijelu priče i po čemu se razlikuje od nekog drugog sustava razmišljanja i vrednovanja?

Tumačenje aspekata undergrounda ne može biti obuhvaćeno u jednoj ili nekoliko rečenica. Da bi se stvarno shvatilo i usvojilo, potrebno je priču sagledati slojevito iz nekoliko različitih kuteva i sa određenim vremenskim skokovima. Mi se ovdje bavimo tehnologijom koju u svom radu koriste DJevi, pa ću se potruditi da ne odem previše izvan tog puta..

Nemali broj underground DJeva koristi moderne gadgete u svom nastupu. U “neunderground” priči, niti jedan DJ ne pušta ploče. U toj sferi, vinil je odavno zastario medij i mjesto mu je u muzeju (ili na underground partyima). Jednom godišnje, nekolicina tvrtki proizvodi najnovije alate za DJ-eve (mixeri, CD playeri, effect boxes, software, controlleri…). Imati ispred sebe prošli model bilo čega, za mainstream artiste čiji se honorari pišu sa 4 ili 5 nula, graniči s incidentom. Dobar dio tih artista ima ugovore s vodećim proizvođačima DJ tehnologije (Pioneer, Allen and Heath, …) i u svom ugovoru imaju precizno specificiran popis najnovijih top modela, koje na velikim komercijalnim pozornicama znamo vidjeti i u dvostrukoj količini od potrebne, za slučaj da nešto zakaže.

“Underground” DJ-evi uglavnom dugo drže odabrani alat. Poznato i prijateljsko okruženje je prvi preduvjet da bi se artist osjećao ugodno. Oni koji puštaju glazbu s gramofona u 99% slučajeva ne priznaju niti jedan gramofon osim legendarnog Technicsa SL1210 koji je sunce ugledao 1972. godine i do 2010. gotovo nepromjenjen uveseljavao tisuće DJ-eva širom svijeta. Na sličan način, Allen and Heath je plasirao svoj Xone 92 mikser koji, kako zbog sounda, tako i zbog funkcionalnosti i ergonomije, DJ-evi jednostavno obožavaju. Možda još tu mogu nabrojati i Sennheiser HD25 slušalice. I tu nabrajanje staje.

Zašto sad ja tu opet guram nesretni underground DJ-ing u tekst? Vrlo jednostavno, to je jedini otočić u oceanu glazbene industrije, koji ima još jedan otočić u sebi, kog nije briga za to što suvremena tehnologija gura na tržište. Sadržaj je i dalje ispred forme, a artisti i dalje stvaraju nova djela, ne obazirući se previše na to hoće li im to stvaralaštvo donijeti neku dobit ili afirmaciju. Point arta i jest potreba da se unutarnji nemir, inspiracija i nekad potpuno sulude ideje materijaliziraju kroz vidljivo ili čujno.

[quote_center]Point arta i jest potreba da se unutarnji nemir, inspiracija i nekad potpuno sulude ideje materijaliziraju kroz vidljivo ili čujno[/quote_center]

Svake se godine održava nekoliko bitnih sajmova audio-tehnologije koja prati (a ponekad i vodi) glazbenu industriju. Jedna od parola koja mi se nikada nije svidjela je “xyz koji će zauvijek promjeniti glazbu/clubbing/nešto treće”. Koliko god mislim da je svaki segment glazbenog života zasebni živi organizam koji se mora u nekim intervalima mjenjati, nisam pristalica promjene pod svaku cijenu koju diktira neka nova lampica ili pak feature na CD playeru ili mixeru, plasirano od neke major korporacije. Misle li proizvođači ili pak genijalci iz marketinga da je glazba ili glazbena scena toliko loša da je obavezno treba mijenjati iz korjena dva puta na godinu? Naravno da ne misle. Njima je na pameti profit i jedino ih zanima prava metoda da ga ostvare plasirajući svoj xyz na tržište.

Nekoć su DJevi inicijalni kapital ulagali u mixer i 2 gramofona, a sav ostali novac ulagao se u glazbu. U fonoteke koje su činile onu suštinsku razliku između čak i onih najsličnijih. Kupovinom jedne ploče platili biste autora, diskografa, distribuciju i dućan. Koliko je to radnih mjesta ako stvari promatramo globalno? Koliko je to ljudi koji su direktni zaposlenici glazbene industrije, posredni ili neposredni konzumenti i na kraju glasnogovornici iste…?

Moj tamnoputi prijatelj primjetio je slom jedne simbioze na više razina. Veći dio aktualnih DJeva više je opterećen tehničkim aspektom, mogućnostima i željama. O glazbi se rjeđe priča. Kada i dođe na red sama glazba, o njoj se uglavnom govori kao o uspješnijem ili manje uspješnom proizvodu (medijski ili financijski) ili se raspravlja kako je određena “traka polomila floor…”. Btw. nikada mi riječ traka nije odgovarala. Čak bih rekao da zvuči pomalo vulgarno kada govorimo o glazbenom djelu. No to je druga tema.

[quote_center]Veći dio aktualnih DJeva više je opterećen tehničkim aspektom, mogućnostima i željama. O glazbi se rjeđe priča. [/quote_center]

Brzo, poput hladnog oružja u ruci opasnog ninje, niotkuda mu je sijevnula kemijska olovka i komadić papira na kome je u korjenu sasjekao moje ”za digitalno” argumente.

Novac iz sistema odlazi proizvođačima DJ hardwarea/softwarea i nekolicini vodećih online trgovina digitalnom glazbom. Ljudi koji su poduprijeli razvoj te tehnologije nisu glupi, imaju sredstva, argumente i vrlo jasne ciljeve. Vinilno izdanje u prosjeku ima 3 pjesme po ploči. Prosječna cijena ploče (bez shippinga) iznosi oko 8 Eura. Nova mp3-ca je oko 2.5$, tri su 7.5, …, dakle ploča s 3 stvari je svega 6% skuplja od jedinica i nula koje skopirate s nekog servera, a ima joÅ¡ jedna kvaka – javno priopćavanje glazbe zakonom je dozvoljeno samo s originalnih medija, pa tako i najpoÅ¡teniji online diggeri dolaze u sukob sa zakonom, jer medij je najčešće CDR, hard disc ili USB stick…

E, pa, frajeru, sad si me razoružao. I brojkama. Izbor je jasan – svatko bira svoje oružje prema vlastitim afinitetima i to je jedini suvisli način razmiÅ¡ljanja. Svatko za sebe ima racionalno obrazloženje za odabrani alat ili pak instrument.

[quote_center]…svatko bira svoje oružje prema vlastitim afinitetima i to je jedini suvisli način razmiÅ¡ljanja.[/quote_center]

Mene veseli što put koji sam odabrao nimalo ne doprinosi velikim korporacijama. One su zapravo potpuno isključene iz mojih transakcija. Moji prastari instrumenti i DJ oprema rade savršeno, a sva ulaganja idu u smjeru malih entuzijasta koji izdvajaju svoj novac kako bi proizveli glazbu i ovjekovječili je u čarobnim plastičnim kanalićima.

Kad podvučemo crtu, nekolicina mudraca je tehnologiju iskoristila na način da “puno para u puno đepova” pretvore u “užasno puno para u malo đepova”.

Zvuči poznato? Naravno…

VEZANI ČLANCIVIŠE OD AUTORA