Sjećam se jednog prastarog intervjua iz DJ magazina u kojem revoltirani i buntovni Tricky kaže kako bi DJ-ima trebalo zabraniti da rade glazbu. Osobno im ne bih baš zabranio, al’ da su pojmovi glazbenika i DJ-a često u kontradikciji, s tim se slažem…

A neki dan sam pak čavrljao s jednim haus glazbenikom, kojem je u posljednje vrijeme karijera u uzlaznoj putanji. Iako se produkcijom bavi dugi niz godina, spada među one koji nisu nikad nastupali kao DJ-i, niti su se imali namjeru time baviti. Svoju je glazbu izvodio isključivo u živo ili kako se to veli – kao ”live act”, a sad se nalazi u situaciji da ga sve više klubova želi bukirati isključivo kao DJ-a pa je čovjek, eto, po prvi put u životu krenuo vježbati miksanje. Takvih je primjera u svijetu elektronske glazbe bezbroj, a sama pojava je jedinstvena u čitavoj glazbenoj industriji. Odakle ta budalaština da se glazbeniku/autoru nameće DJ-ing kao forma javnog nastupa, a s druge strane gotovo nijedan talentirani DJ ne može izaći iz lokalnih okvira ukoliko nema vlastite produkcije?

[quote_center]Odakle ta budalaština da se glazbeniku/autoru nameće DJ-ing kao forma javnog nastupa…[/quote_center]

Da se vratimo malo na Trickyevu tezu koju je pak u jednom dokumentarcu (potpuno nesvjesno) podupro naš poznati džezer Elvis Stanić s izjavom da u Hrvatskoj danas ima na tisuće glazbenih studija, a još više ”producenata” budući da se svako malo bolje kućno računalo može pretvoriti u studio, a producent može biti i osoba bez elementarnog glazbenog znanja. Paradoksalno je to da su upravo džezeri i bluzeri utrli put slave ”nepismenim” glazbenicima. Ray Charles, Satchmo Armstrong i Charlie Parker samo su neki od primjera, a gotovo sve najveće zvijezde rock’n’rolla i svih njegovih derivata bili su bez formalnog glazbenog obrazovanja. To je tijekom vremena progresivno pojednostavilo i popularne glazbene fraze i aranžamane, no bez obzira na to, sviranje u bilo kakvom bendu još je do nedavno zahtijevalo kakvu-takvu vokalnu ili instrumentalnu vještinu – čak je i nesretni Sid Vicious, koji je bio antitalent za sve osim za složit frku, danonoćno vježbao bass gitaru nakon što je postao član Sex Pistolsa.

[quote_center]Paradoksalno je to da su upravo džezeri i bluzeri utrli put slave ”nepismenim” glazbenicima[/quote_center]

No, sve je to u korijenu promijenila informatička revolucija i internet generacija. Čitav proces stvaranja, izvođenja i konzumiranja dobio je novu definiciju. Glazbenici su odjednom postali audio inžinjeri, tehničari i montažeri pa je i pitanje koliki postotak tih ljudi poznaje osnovne glazbene pojmove, znaju li što je solfeggio, a što arpeggio ili još banalnije – koja je razlika između dura i mola i sl. Ako vas zanimaju definicije ovih termina, konzultirajte Wikipediju da sad to ne prepisujem bezveze. Da se razumijemo – nije da sam protiv tehnološkog napretka u glazbi i svemu ostalom, dapače – sve u životu postaje nam ”user friendly” pa tako i stvaranje i izvođenje glazbe.

[quote_center]…moderni glazbenik ne mora znati svirati nijedan instrument, a niti biti glazbeno pismen…[/quote_center]

Dolazimo, dakle, do zaključka da moderni glazbenik ne mora znati svirati nijedan instrument, a niti biti glazbeno pismen, no onda si ponovno postavljam pitanje – zašto mu se  nameće da bude DJ? Totalna besmislica koja na kraju povlači za sobom priču ”dobar producent – loš DJ”. S druge strane, netko kome je DJ-ing životna strast, mora pošto-poto postati glazbenik i izbacivati singlove ”sve u šesnajst”, inače neće miksat dalje od susjednog kvarta. Pa kakva je to tek nepravda… U svakom slučaju gomila polupanih lončića na sve strane u kojoj nije uvijek lako izvući kraći kraj. Jedan od najvještijih u tome svakako je Sven Vath, koji je jednom prilikom otkrio kako iza njegove glazbe u kreativnom i tehničkom smislu  uglavnom stoji Anthony Rother. Na upit novinara koja je onda njegova uloga u tom procesu Sven jednostavno  kaže: ”I just put a lot of myself in every track…”

Comments are closed.