Jednog ugodnog predvečerja sjedoh ljetos u još ugodnijem društvu na najjužnijoj terasi tvrđave Fort Punta Christo, s koje se pruža jedan od najljepših pogleda u ovom dijelu planeta. I tako, promatrajući božanstveni zalazak sunca, jedan mudri glas čita i komentira lajnap, više ni ne znam kojeg, festivala na Jadranu.

Pa kaže – Tale Of Us, Moderat, Innervisions – pa nije mi baš nešto… Na to će drugi znalac – A pak ovi s Villalobosom, Jamieom Jonesom i Troxlerom – niš posebno… Treći pak veli – Moodyman i kompanija? Već viđeno… I tako se razvezali svi o tome što je kome bezveznije i nezanimljivije! Dakle, do toga smo došli!

Kad je prije 10 godina pukla Valkana onim nesretnim izdanjem na Grobniku, zaista sam bio uvjeren da na ovim prostorima neću više nikad vidjet izvođače tog ranga (tko se ne sjeća – posljednje izdanje headlajnirali su Paul Van Dyk, Todd Terry, Ritchie Hawtin, Felix Da Housecat, itd.). Država je opet bila skrenula u desno, murja stisnula brijače, frendovi ležali radi dva džointa, a današnje plesne oaze bile su pusti krš. Doduše, idućih godina nas je malo razveselio Rabac Summer Festival s Digweedom i Tenagliom i načuli smo da neki Englezi rade tulume negdje blizu Zadra. No, tek je hodočašće na Richiea Hawtina 2009. u Porat bila uvertira u ovu današnju megalomaniju koja je pak otišla toliko daleko da se nerijetko nađe neko društvance sa šprehama sličnim onima iz prvog odlomka.

[quote_center]…u Tisnom već i stari ribar Duje zna tko je Kerri Chandler…[/quote_center]

Bum! Ljeto 2013. tko nije svirao u Hrvatskoj – magarac! Grandmaster Flash miksa u pulskoj Areni, Lika se pretvara u trenserski Woodstock, bogatunčići i skorojevići iz cijelog svijeta plove na relaciji Hvar-Zrće-Dubrovnik, a u Tisnom već i stari ribar Duje zna tko je Kerri Chandler… Imamo sve – od najljigavije komercijale do najopskurnije mrakače! Da stvar bude luđa, nema festivala koji svoje izdanje za 2014. nije napumpao frazama ”još bolji”, ”još veći”, ”još luđi”, ”još, još, još…” I onda nam se tamo nekakav Pete Tong usuđuje reći da smo još uvijek daleko iza Ibize. Ibiza? Pa to je otok malo veći od Krka na kojem je samo trećina predviđena za brijačinu, a kod nas se šilji od Savudrije do Prevlake…Raj Zemaljski, Shangri La i El Dorado! Od euforije sam zaboravio uopće što sam htio reći…

[quote_center]Da su se ovakvi sadržaji nudili kad sam ja imao 20, vjerojatno bi volontirao ko pseto za upad, hranu i smještaj gdje god bi stigao…[/quote_center]

Jedno pitanje za prizemljenje: Kako uopće preživjeti ovo ljeto? Ili još bolje – Kako ga platiti? Ako niste kao Luka i Borna iz hita Bolesne Braće, onda ste u problemu. Jer, ruku na srce, od lipnja do rujna za pristojnu zabavu lako ćemo doći do budžeta od 5-6 soma eura. Ulaznice, afteri, brodovi, smještaji, prijevozi, klopa, cuga, droga, pljuge, cure, dečki, nema kraja… Da su se ovakvi sadržaji nudili kad sam ja imao 20, vjerojatno bi volontirao ko pseto za upad, hranu i smještaj gdje god bi stigao, plesao na afterima, spavao po par sati i tako sve dok se ne bi više mogao osoviti na noge junačke. No, savjete za izbrijavanje festivala ostavit ćemo za neku drugu prigodu (pod uvjetom da se još sjećam originalne poante ovog teksta).

Ah da, naravno – sva su ta događanja super za turizam, zapošljavanje, državni proračun, blablabla… ali meni kao zaljubljeniku u elektronsku glazbu nekako ipak nije fora ova naprasita ekspozicija cijele scene, koja je u nekoliko sezona postala otvorena knjiga. Best of Berlin, London, Chicago & Detroit – sve one face čiji su se miksevi slušali prije internetske ere i od kojih, možda i nerealno, očekujemo da nas svojim nastupima ostave bez daha.

[quote_center]…meni kao zaljubljeniku u elektronsku glazbu nekako ipak nije fora ova naprasita ekspozicija cijele scene, koja je u nekoliko sezona postala otvorena knjiga… [/quote_center]

Baš poput jednog mog frenda koji je svojedobno bio veliki fan Duran Durana i kad mu se napokon pružila prilika da ih vidi live, na jednoj od njihovih povratničkih turneja, otišao je i vratio se u stilu ”veni, vidi, popushi!