Nedavno je učilište na kojem povremeno predajem, napravilo malu anketu među svojim polaznicima i otvoreno, preko društvenih mreža, svima zainteresiranima za čaroban svijet audio produkcije.

U moru procesa koje je potrebno proći da bi se od ideje stvorila pjesma spremna za javnu reprodukciju, većina zainteresiranih nije puno razmišljala prije nego im je preko tipkovnice kao ultimativno područje interesa preletio mistični, toliko često spominjani, ključni proces s prstohvatom magije – mastering!

[quote_center]“Fora je u masteringu. On šalje stvari tipu u Americi koji i od loših mikseva radi čudo…”.[/quote_center]

Vratimo se koju godinu unazad… Škole, odnosno učilišta koja educiraju buduće producente, mixing engineere ili pak neke treće ljude iz branše, gotovo da u Hrvatskoj nisu postojala. Informacije su bile dostupne na internetu, a praksa se u najboljem slučaju mogla svesti na volontiranje u višekanalnim radijskim režijama, improviziranim studijima ili, pak, kavama s ljudima koji to već godinama rade i nije im problem podijeliti određenu količinu znanja. Sve u svemu, nekako je svaki dio puta – od nedefiniranih zvukova u glavi do CD-a na polici CD shopa – bio jasan (barem je tako izgledalo), osim onog ključnog zamaha čarobnim štapićem koji je u mogućnosti da tehnički poluispravnu kašu zvukova, iz ruku i glasnica umjetnika velikih ambicija i nešto manjih kapaciteta, lansira direktno u sam vrh Billboardove top ljestvice.

OK, iz perspektive nekoga tko tek uči kako se zvuk stvara, oblikuje ili pak korigira, kako bi nastala skladna cijelina, završna faza je definitivno skup procesa koji sugerira da upravo tamo sve sjeda na svoje mjesto i finalne korekcije svih pogrešaka od kupovine žica za gitaru, do neprespavane noći lead vokalista uoči snimanja u studiju…

Uz sve procese (i protokole) koji nam ne ginu ako stvaramo glazbu, upravo se mastering čini kao onaj presudni, koji daje našoj glazbi “mojo” i svrhu postojanja. “Provlačenje” sadržaja koji ne valja kroz mastering chain neće odjednom stvoriti sve što je trebalo biti stvoreno u svim prethodnim fazama. Kao što savršen sklad dimnjaka i balkona (i jedino ta dva elementa) na ruglu od kuće koju su zidali pekari na LSD-u, neće puno popraviti prvi dojam, jebiga, rugla…

Ionako, u svojoj suštini, mastering je samo finalni korak korektivne i (rijeđe) kreativne prirode koji song vodi za ruku iz studija u kom je smiksan u ruke korisnicima (simplificiran opis, op.). Radi se o daleko složenijem skupu procesa, ali suština je jasna.

No, ovo nije članak posvećen jednoj audio inženjerskoj disciplini, već percepciji ljudi involviranih u procese stvaranja glazbe, njihovoj uobičajenoj terminologiji i ponekad, potpuno krivim očekivanjima, koja nerijetko završe razočarenjem.

[quote_center]“Gle, stari, analogija je analogija. To se odmah čuje…”[/quote_center]

Još jedno pogrešno shvaćanje u moderno vrijeme, kada je DAW (Digital Audio Workstation) apsolutni kralj alata u audio produkciji. Analogni instrumenti, procesori, efekti su oni koji u svom audio chainu ne sadržavaju digitalne komponente, odnosno ne pretvaraju kompleksne valne oblike u odgovarajuće kvantizirane square oblike koji najbliže prate krivulju originala. Iako se već u 16 bitnoj konverziji gotovo ne može razaznati razlika (pretpostavka je da se radi o high end konverterima na blind testu), sama nam logika i pogled na dijagram kvantizacije sugerira da ovdje neki gubitci očito postoje. Koliko su oni očiti ovisi o više faktora, Od tipa digitalnog uređaja (digitalni miks pult, processor, efekt, converter) do procesa koji isti uređaj obavlja.

Analogna tehnologija je itekako prisutna u modernom svijetu audio produkcije, no ne možemo govoriti o tome da je nezaobilazna ili pak dominantna. High end proizvodi su i tada, jednako kao i danas, bili konstruirani na način da ne dodaju artifakte (šum, linearna ili nelinearna izobličenja…). Uređaji najvišeg razreda koristili su komponente najniže moguće tolerancije (ponekad i tzv. “military grade” elektroničke komponente..) kako bi zadržale audio signal upravo onakvim kakav je ušao, izmjenjen ili obogaćen za process koji isti processor ili efekt obavlja. Naravno da apsolutna transparentnost nije bila moguća. Analogna tehnologija ne poznaje savršenu matematičku preciznost digitalne, no upravo ta tehnološka ograničenja, postala su popularna i poželjna u novije vrijeme. Gotovo da nesavršenost analognih elektroničkih uređaja danas ima status “tajnih oružja producenata”. Paradoksalno, zar ne, ako se osvrnemo na činjenicu da je tendencija industrije bila stvoriti savršeno čiste, tihe i transparentne alate koji na univerzalan način mogu jednako dobro poslužiti za obradu bilo kakvog contenta (bez obzira na stil, estetiku i žanrovsko opredjeljenje).

Danas ta nesavršenost ima primjenu u analognom i u digitalnom segmentu. Audio industrija je ogroman biznis. Alati se dizajniraju i nude na dnevnoj bazi, i nikad marketinški segment nije više radio na tome da korisnicima proda “one button solution” za sve ekonomske slojeve; od plugina koji simulira saturaciju trake za 29$ do high end analognog outboarda koji je u stanju raditi kao mid-side emulacija cijevnog harmonic excitera u triodnom ili pentodnom režimu. A košta kao polovna Golf “šestica” s malo kilometara i setom zimskih guma u gepeku…

[quote_center]“Ja ću ono isto što oni tamo jedu…”[/quote_center]

Standardizacija alata, procesa i jasna žanrovska prepoznatljivost, čine se kao perspektivna solucija šumi opcija u kojoj se svi involvirani jednom nađu. Ali u praksi ne postoji easy solution, već samo ogroman broj puteva koje svaki autor, producent ili mixing engineer može odabrati. Da bi napravio dobar odabir, potrebno je inicijalno znanje o tome što se može dogoditi ako…ili pak ulaganje kvalitetnog vremena u eksperiment. Metoda pokušaja i pogrešaka najbolji je put da se empirijskom metodom dođe do vlastitih rješenja. Parole nedovoljno iskusnih ili nedovoljno educiranih ljudi iz industrije (ili onih koji se ovuda samo povremeno motaju) uglavnom donose više štete nego koristi. High tech snobovi će vam sugerirati da potrošite bogatstvo na superiorni rig koji odmah instant zvuči bolje od svega što ste čuli.

Brandovi prodaju svoje alate koristeći lica afirmiranih producenata. Naivno bi bilo pasti na foru kako je upravo taj XY proizvod zaslužan za nečiji planetarni uspjeh. Još naivnije bi bilo očekivati kako ste samom nabavkom reklamiranog artikla i vi u užem izboru za počasno mjesto na Hollywood Boulevardu. Uz svo dužno poštovanje prema konstruktorima outboarda ili DAW programerima, bitno je da svaki producent objektivno ocijeni što mu od alata stvarno treba i kako će to koristiti kao nadogradnju na postojeći sustav. Naravno, pri odabiru treba jednako uvažiti objektivni set alata koji koristite, kao i subjektivniji faktor “filinga” u radu s alatima, jer nemojmo zaboraviti da cijelo vrijeme govorimo o artističkoj formi kod koje stanje uma autora može značiti razliku između svega i ničega. U protivnom, lako vam se može dogoditi da uz potrošenu obiteljsku srebrninu, imate podrum nakrcan brand name uređajima, koje, eto, nitko ne koristi, jer ili nisu ispunili prvobitna očekivanja ili pak nemate ideju što uopće s tim raditi.

Alternativniji i daleko efikasniji pristup je “krađa” trikova. Ljudi koji su duže u struci, susreli su se s nebrojeno situacija u kojima su naučili neki novi trik ili neko nekonvencionalno korištenje alata. Ogroman je benefit ako vam takva osoba otkrije poneki originalni štos za koji procijenite da se može upotrijebiti u kontekstu stvaranja vaše glazbe! Prosječna socijalna inteligencija i povremena ugodna kava s kolegama iz struke su definitivni “way to go” za podijeliti ideju o praktičnim primjenama alata.

Da sumiram… Standardizacija procesa štreberski je izgovor za nerazumijevanje šireg konteksta materije koju obrađujemo i kao takva uzrok je masovne šablonizacije. Kada se spoje faktori poput standardizacije procesa, fashion alata koje morate imati, i tendencije da se vaša stvar što bolje uklopi u estetiku žanra koju diktiraju petorica artista, rezultat je još iste glazbe koje u glazbenom svijetu ne nedostaje. Upoznavanjem materije počinjete ozbiljno shvaćati veličinu nepoznatog teritorija. Ne postoji jednostavan recept, one button solution uređaj ili pak mastering čarobnjak koji će sve nedostatke učinjene putem poništiti, te pri tome, onako usput, vašoj pjesmi dati jedinstven i prepoznatljiv sound.

“Know how” je najmoćnije oružje kojim god poslom se bavili i kada baratate dovoljnom količinom znanja, distrakcija od strane marketinga, neznalica ili pak high tech snobova, postaje nebitna za vaš put.

-Ivan Komlinović-