Prije no Å¡to se prepustimo ljetnim radostima, onim gradskim ili morskim, zaključit ću redovne ”clubbing edition” Å¡torije joÅ¡ jednim vječnim kamenom spoticanja o kojem se periodično često raspravlja sa viÅ¡e-manje uvijek istim zaključcima, ali bez nekih bitnih pomaka.

Riječ je naravno o specifičnom fenomenu besplatnih upada, popisa, povlaÅ¡tenih statusa i svih rabota koje se uz to vežu, a koje su, čini se, nekako posebno uzele maha u ”naÅ¡oj” elektronskoj sceni.

Kako je zaista riječ o prožvakanoj temi, pokuÅ¡at ću ga za početak sagledati iz jedne perspektive koja, čini mi se, dosad nikad nije bila u fokusu, a zapravo je od vitalne važnosti za sve nas koji preživljavamo nekim poslom vezanim uz noćni život. Okrugli stolovi i javne rasprave na druÅ¡tvenim mrežama uglavnom uvijek jasno poentiraju pro i kontra stavove u kojima se zapravo svi deklariraju kontra, a pro ostaje ona tiha skupina koja će se uvijek nekako nastojati dočepati upada. Često se pokuÅ¡ava argumentirati i siva zona ovog problema, odnosno tzv. strateÅ¡ko dijeljenje upada u kojem povlaÅ¡teni status dobivaju određene individue/kolovođe nekih većih ekipa, tzv. opinion makeri, kvazi vip-ovci ili svi oni čiji bi ”attending” bio bitan. No, kako na te povlastice gledaju ljudi koji uredno plaćaju upade, pravi konzumenti od kojih scena zapravo živi? Većina naÅ¡ih klubova (čast rijetkim iznimkama) nema odvojen ulaz za sve vrste popisa pa tako i platiÅ¡e i neplatiÅ¡e prolaze kroz isti Å¡alter Å¡to može izazvati niz reakcija. U 20 godina koliko tumaram po klubovima i partijima često sam svjedočio bed situacijama kad netko čeka u redu da plati upad, a ispred sebe čuje spiku ”mi smo na popisu!” U najmanju ruku nelagodno, a nelagodno eskalira u neugodno ako je upad skup. Prve logične misli koje se javljaju takvoj osobi jesu: ”idući put bi se i ja trebao/la potruditi srediti upad” ili ”ovu sam lovu za upad mogao/la pametnije potroÅ¡iti”. Dakle, svaka osoba koja se nalazi na popisu generira potencijalno joÅ¡ jednu ili viÅ¡e njih koji bi se u budućnosti htjeli na njemu naći.

[quote_center]…velik broj DJ-a uzima po defaultu za pravo tražiti upad na bilo koji lokalni event elektronske glazbe koji im padne na pamet[/quote_center]

JoÅ¡ jedna specifičnost naÅ¡e scene koja je isprepletena s fenomenom popisa jest da si velik broj DJ-a uzima po defaultu za pravo tražiti upad na bilo koji lokalni event elektronske glazbe koji im padne na pamet. Otprilike kao da netko tko je pekar po struci može dobiti džabe kruh u svakoj pekari u gradu. Pa iako nisam siguran postoji li možda neki pekarski kodeks koji bi takvo Å¡to odobrio, uvjeren sam da u načelu pekari plaćaju kruh kao i ostalo građanstvo, a prepotentni DJ svijet i u ovom je slučaju postavio neke vrijednosti van pameti – da stvar bude luđa – opet na svoju Å¡tetu. Umjesto da svi međusobno propagiraju plaćanje ulaza, pravo na popis ispada pitanje prestiža i mjerna jedinica statusa na sceni, tako da mnogi DJ-i, koji su ”nota bene” minimalno u +1 aranžmanu, traže tu svoju privilegiju. Tu su i pridružni članovi raznih crewova (dizajneri, promotori, tehničari, itd.) Å¡to dovodi do nezavidnog omjera u kojem je gotovo pola potencijalne publike aktivno involviran na sceni (!!!). Kako se sad u ovim rečenicama ne bi osjetili prozvani svi koji su ikad ikog zatražili free upad, pomislivÅ¡i da je to opravdano, jasno je da će takvih ustupaka uvijek biti, a na koliko će se imena svesti ostaje na prosudbu svakom organizatoru ili klubu. Ali, svakako ostajem pri konstataciji da je unazad nekoliko godina broj ”aktera” na sceni postao prevelik u odnosu na ukupan broj publike i sukladno tome privilegije oko upada često nagrizaju financijski rezultat.

[quote_center]…pravo na popis ispada pitanje prestiža i mjerna jedinica statusa na sceni…[/quote_center]

Očito je da ćemo popise teÅ¡ko iskorijeniti, no postoji možebitna solucija i referentna točka koja funkcionira u bijelom svijetu pa da zavrÅ¡im u stilu malograđanskog kliÅ¡eja ”kako se to radi vani”… Formula je jednostavna i vrlo primijenjiva, a glasi: besplatno za nikog, povlaÅ¡tenima popust. Vjerojatno ste vidjeli kako smo naÅ¡im europskim kolegama, čiji festivali haraju obalom, svi postali povlaÅ¡teni i festivalske karte kupujemo po posebnoj ex-YU cijeni. Sličan bi model bio izvediv i na klupskoj sceni. PokuÅ¡aja je bilo sa relativno pozitivnim ishodom, no joÅ¡ smo daleko od kategorije sportskih susreta, kina ili zooloÅ¡kog vrta koji se plaćaju bez pogovora.

Eto, idem baÅ¡ sad pronaći onu naljepnicu ”Plaćam ulaz jer podržavam scenu!” ili kako je već glasila…

placam_ulaznicu_podrzavam_scenu_700x406